Prijatelju,
 

među nama koji smo s tobom godinama dijelili strast prema alpinizmu i planini nema onog tko ne zna koliko si volio ovaj naš Riječki alpinistički klub i živio za to da od njega napraviš mjesto vrijedno poštovanja. Tvoj se trud vidi u svakom centimetru one tri prostorije koje su nama toliko prirasle srcu. Iz ničega si podigao veliku knjižnicu, napunio onaj goli kavez opremom, prostorije oplemenio kompjuterom, klimom, pomogao da klub dobije bolder i prije svega toga isprojektirao veliku umjetnu stijenu i podignuo je nasred Korza. No puno važnije od svega toga je ono što si dao nama osobno. Veliki broj nas baš si ti prvi put poveo u planinu, s nekima si dijelio uzbuđenje, sreću i strahove prvih uspona, a nekima od nas si dao šansu života - da s tobom i uz tebe po prvi put osjetimo ljepotu dalekih krajeva i magičnih visina. Uz tebe i tvoja uporna promišljanja kako ništa u životu nije jednostavno, naučili smo kako alpinizam ni planine ne trpe površnost, naučili smo koliko je bitno da radimo na sebi i koliko je važno da se trudimo biti bolji - u alpinizmu, životu i odnosu prema drugima. Nikad nikom nisi uskratio savjet ili pomoć, uvijek si nesebično dijelio svoje veliko znanje, a svojim si upornim inzistiranjem na školama doveo planine u srca desetaka ljudi koji su u njih nastavili ići često poneseni tvojom ogromnom energijom i ljubavi prema alpinizmu. Iako nismo uvijek to uviđali, danas kad te više nema znamo da si ti najzaslužniji za to što je RAK svima nama postao svakodnevno utočište i drugi dom.
 

Dragi prijatelju, uvijek ćeš biti s nama, na svakom usponu i na svakom vrhu.

Hvala ti na svemu,
 

Vole te tvoji RAK-ovci.
 

 

 

Rođen sam kao prilično mali, u starom riječkom rodilištu, s kodnim imenom Zehriad, kao prvi takav u povijesti tog rodilišta. Nakon toga svojom blistavošću dugotrajno sam osvjetljavao delničke ulice, sve dok me potreba za usmjerenim obrazovanjem nije vratila u Rijeku. Kodno ime nismo mjenjali, makar nam je znalo pasti na pamet.

Potreba za djevojkama, počela me udaljavati od specifičnog trgovačkog školskog sustava, i malne sam sa četrnaest završio na ratištu. Srećom nabili mi vritnjak kao vrlo "mladom" u vašem zabregu, i ja se podvijena repa vratio u Delnice. Mama mi je tad skromno rekla da počnem jest jer ću vjerovatno završit u kanalu, pa da shodno potrebi ojačam. I ja sam se nakon kratkog razmišljanja vratio u školu, doduše među malo mlađe. Istu sam i završio.

 
Nu, nebudi uzalud, potreba za djevojkama nije jenjavala tako da sam opet a sad i za stvarno završio na ratištu, preciznije na području šibenskog zaleđa. Šest mjeseci da utvrdim svoje mišljenje o sukobima na balkanu i zaključim trajno želju za uniformom. Poslje toga par godina mraka i onda speleologija, planine i konačno alpinizam.

 
Potreba za djevojkama natjerala me na sljedeće poteze: